|
Leticia J. je uskoro postala nas stalni gost. Isprva je ostajala vikendom, a zatim je pocela navracati dva-tri puta tokom tjedna. Ivan P., se potpuno zaljubio u nju. Leticia J., je bila iznimno tople, smirene naravi s najsirim osmjehom na svijetu. Rodjena je u susjednoj Indijani u gradicu Gary-ju, koji je ujedno i rodno mjesto Michaela Jacksona. Gary je u stvari zalosna industrijska selendra. Zbog silnih zeljezara i industrijskih postrojenja, grad se da “namirisati” kilometrima unaokolo. Droge, kriminal i plucne bolestine zastitni su mu znak. Leticija J. nam je pricala da ju je od zivota ulice spasio samo njen glas koji je svakodnevno vjezbala pjevajuci Gospel u svojoj crkvi. Tamo ju je cuo i njen sadasnji menadzer, koji je u njoj vidio potencijal i odvukao je par kilometara zapadnije u Chicago, gdje ju je pak ulovio Ivan P. Sjecam se kako ju je Ivan ucio pripremati sarmu, pa cevapcice. Zivi smijeh. Dobro, jos je ime “sarma” mogla izgovoriti, ali “cevapcici”. Tu je obavezno izostavljala “p”, i dijelila rijec na “cheva” i “chi-chi”. Jednog dana se dosjetila preimenovati nas u Cevu i Ci-Cicija. Ivan “Ceva” i ja “Cici”. Guilhermu se ovo strasno svidjelo, pa nas je i on odmah prekrstio. Uskoro smo popustili i mi sami pa smo se poceli zvati “Ceva” i “Cici”medjusobno. Bilo je interesantno kako smo brzo kroz druzenje s Leticijom J, usli u svijet meni i “Cevi” dotad vecinom nedostupnim. Naime, u nasoj zgradi, staroj sesterokatnici zivjele su uz nas i Guiherma samo crnacke obitelji. Za njih mi smo bili bijelci, ali su nas razlikovali od “domacih” bijelaca, jer eto bili smo stranci, a mislim da u nama nisu, primjecivali strah, niti ikakvu netrpeljivost, jer ih jednostavno prema njima nismo ni osjecali. I Ivan i ja smo u neku ruku odrasli gledajuci Kunta Kintu u “Korjenima”. Simpatizirali smo s crncima, jer su nam oni bili neka vrsta imigranata, supatnika, gradjana drugog reda, sto je u nasem slucaju bilo razumljivo, ali oni su to nazalost bili (i ostali) u vlastitoj zemlji. Kroz Leticiju J, upoznali smo Qwana Williamsa I Amera Maya, dvojicu sjajnih momaka, srednjoskolaca. Vikendom, dok su Leticija J i “Ceva” bili “zauzeti” u stanu, Qwan, Amere i ja odlazili bi igrati kosarku u obliznji park. Tu sam poceo usavrsavati onih par starih finti koje sam nekoc pokupio igrajuci kosaricu po Tresnjevci, i tome repertoaru dodavati nove “izvorne” fore majstora s ulice. Kako je to i za ocekivati od mladih “muzjaka” bilo je tu malih konfrontacija i pokojih komentara na boju moje koze koje su Qwan i Amere kaznjavali zakucavanjem. Na kraju smo uvijek jedni drugima pruzali ruke i razilazili se nasmjeseni. U roku tri mjeseca od mog dolaska, dakle pred samu Novu Godinu 1989. Ivan P. i ja uspjesno smo razgranali nas vodoinstalatersko-elektricarsko-soboslikarski posao na sire podrucje Hyde Parka. Proculo se da “Ceva” i “Cici” znaju sta rade, a ako je u dobrom raspolozenju inzinjer “Ceva” ce popraviti i pokoji televizor, radio, pa i mlinac za kavu. |
|
Jesen u Chicagu, iako traje mozda samo tri, cetiri tjedna u vrh glave, je prekrasna. Jezero Michigan veliko poput Jadrana je tad najplavije, a boje lisca posebice u Lincoln Parku uz samo jezero protezu se od najkrvavijeg crvenila do neon zutog. Ovdje sam stigao kao turista, vizom koju je Dinko C., kod kojeg sam tri mjeseci ranije u Zadru radio kao "mali od kuhinje" isposlovao kod ambasade u Zagrebu. Dinko je bio "dusa od covika". Prihvatio me je kao sina, dao mi posao i krov nad glavom, vodio me na ribarenje, i naucio pripremati ribu na milion nacina. Uspio sam zaraditi i nesto novaca, pa je tako onih dedinih tisucu maraka preraslo u dvije i pol tisuce dolara u pamucnoj vrecici prisivenu za elastiku koju sam skinuo s nekih starih gaca te je navukao oko prsiju ispod potkosulje. Joj kako sam bio smijesan. Poput nekog tajnog agenta iz Alan Forda. Dinko mi je dao broj njegovog prijatelja Ivana P. s kojim je u Sibeniku zajedno sluzio vojsku krajem sedamdesetih, a koji se navodno u Chicagu bavio svime i svacime, od vodoinstalaterstva do soboslikarstva. Svoj prvi dolar u Americi potrosio sam na poziv Ivanu P.
|
|
Pobjegao sam od kuce na zagrebackoj Tresnjevci sa nepunih trinaest godina 1988. Stari je bio opake naravi, a i saka mu je bila pretvrda za moj ukus. Majku sam upoznao kroz crno-bijelu sliku (koju i dan danas nosim u novcaniku), njene redovite posjete mojim snovima, te njenu jedva zamjetnu i neobjasnjivu prisutnost svim kljucnim dogadjajima moga relativno kratkog zivota. Stari je nikad nije prezalio i za njenu smrt uslijed porodiljnih komplikacija krivio je uvijek mene. Nikad mu to nisam predbacivao, jer sam mozda prezrelo za svoje godine razumio da je njegov bijes odraz boli koju sam i sam instinktivno dijelio. Otkad znam za sebe uvijek me boljelo srce i za nju i za njega. Za nju, jer je trebala otici tako rano, a za njega sto je za njom isplakao sve suze ovog svijeta. Plakao je tiho, iza zakljucanih vrata, gotovo svaku noc. U ruci bi drzao svijecu, a titraji njenog plamena bi majcinu sliku obasjali sjenama i na neki nacin ucinili je zivom. Plakao je sve dok plamen svijece ne bi polako ugasnuo, a rastopljeni vosak oblio mu ruku. Te iste veceri, pokucao sam na vrata djedove kuce u Posavini. Par sati kasnije s tisucu maraka u dzepu i svjezom orehnjacom u plasticnoj vrecici, zagrlili smo se po zadnji puta pored zeljeznih vrata na samom ulazu u njegovo imanje. Djed je bio velik covjek, velikog stasa i jos vece duse. Svojih sto devedeset devet centimetara nasljedio sam od njega, kao i dugu plavu kosu i zelene oci. Te veceri smo po prvi i zadnji puta razgovarali kao muskarci. Baka je spremila pilecu juhu i sjela u kut. Citavu vecer vlaznih ociju ponavljala je samo „Moj sinek, moj sinek…“ Deda je pricao o svom ocu, mom pradjedu Josipu K., koji je svojevremeno proveo dvadesetisest godina u Arizoni, da bi se zatim vratio s cjelokupnim opusom Zane Gray-a , uspomenama na svoj ranch na „Divljem Zapadu“ i svoje Navajo prijatelje. Po svojevrsnom nepisanom obiteljskom zakonu nakon iznenadne smrti starijeg brata Ivana K., morao se vratiti da bi zbrinuo bratovljevu udovicu i njeno cetvero djece. Pradjed Josip K., kao i deda bili su vjerojatno jedini Posavci koji su prilikom kolinja koristili autenticni Navajo tomahawk, te molili krmace na samrti za oprost, jer njihov zivot je bilo nuzno privesti kraju da bi se zivot nase obitelji mogao nastaviti. Deda i ja smo ostali zagrljeni dugo vremena te veceri. Stisnuo je svoje celo uz moje i potrazio mi oci. Sve sto sam o zivotu trebao znati, naucio sam iz tog pogleda. Njegove oci su poput Majcinih bile prodorne i njezne, a vidjet cu ih jos samo jednom, u snu, gotovo cetiri godine kasnije, par sati prije nego cu primiti vijesti o njegovoj smrti.
|